Postao/la anton 1983 » 25 tra 2014, 22:22
Kocka je bačena
Što god rekao, ne mogu uspjeti u svom naumu. Pojedinici su se već odlučili. Kako nekoga uvjeriti u nešto u što on ne vjeruje i zbog ćega je to tako? Pa to je samo stvar percepcije.
Zato ja volim nogomet. Ne zbog samih utakmica koje traju 90 minuta već zbog onog što se o nogometu piše, raspravlja, čakula, objašnjava, secira, razbija na proste faktore. Ne mogu reči da se razumijem toliko u ostale sportove, no uzet ću si to pravo da kažem; u nogometu se sve može tumačiti na bezbroj načina i nema kraja izboru tema. Kada profesionalni novinar napiše tekst, ma kakav on god bio, biti će za njega plačen.Njegova satisfakcija je novac tj. plača, a ćemu MI, obični laici, forumaši, blogeri težimo? Naš cilj je biti „najpametniji“, želimo da se što više ljudi sa nama slože, jer našu satisfakciju ćemo dobiti na taj način da se drugi ljudi sa nama slažu, podupiru naše mišljenje i kažu u pravu si. To nam je svima cilj i od toga ne možemo bježati. Mi bi htjeli pisati najbolje analize utakmica, pisati postave, uviđati greške, dati preporuke, kao da će to imati utjecaja na rezultat i kao da će se nešto promijeniti. Nekako to u sebi osječamo iako znamo da to nije istina. Tu i tamo napišemo nešto za što smatramo da je točno, no na kraju svega to je sve samo naše mišljenje, koje će većina ili manjina pozdraviti. Postoji vrijeme dok se borimo da bi dokazali nešto, postoji vrijeme dok pišemo jer smo frustrirani, postoji vrijeme kada se predajemo jer ne možemo više tupiti jedno te isto, no isto tako postoji vrijeme kada se samo primemo tastaure kao i ja ovaj puta i napišemo ono što nam stoji na pameti i u srcu
.
Po ko zna koji puta ove godine, moram pisati tekst o Bayernu i treneru Guardioli. Neki će se pitati pa kako ti se više da? Razlog tome je što sam fasciniran tekstovima koji izlaze nakon te utakmice, toliko različitih mišljenja, toliko različitih percepcija. I te percepcije su ono što me potaknulo i pokušat ću to objasniti na svoj način. Mi smo svi robovi naše filozofije i načina razmišljanja. To ne znači da nismo spremni na promjene i da nećemo prihvatiti nešto novo, nego da se i ta nova stvar mora moći uklopiti u tu našu filozofiju inače ju kategorički odbacujemo.
2010. Bayern je otišao totalno u drugom smjeru i poćeo promjenu nogometne filozofije kluba. Doveden je van Gaal koji je trebao od Bayerna napraviti atraktivan klub koji će igrati na određeni način bez obzira na igrače. To znači da je on trebao Bayernu omogučiti pobjedu bez obzira dal u ekipi bio Ribery ili ne, prosto rečeno. Da bi me svi razumjeli Bayern je išao na to da stvori svoju filozofiju sa kojom će biti prepoznatljiv ili ti svoj stil igranja. Da bi se van Gaalova filozofija/promjene koje on uvodi, a u početku neće meni imati nikakvog smisla jer to uspoređujem sa starim stilom Bayerna, mogle stopiti sa mojom filozofijom,van Gaal dok to radi minimalan rezultat mora biti tu. To znači da igra smije biti loša, ali rezultat mora biti takav, da Bayern ne izgubi priključak sa vodećima u Bundesligi – što znači da kvalifikacija za Ligu Prvaka ne smije biti upitna (minimalno) i da prolazak skupine Lige Prvaka ne smije postati upitan. Znači Bayern u prvoj sezoni mora ostvariti sve one minimalne ciljeve koje si je postavio i reputacija ne smije biti narušena i ako ja smatram da to ide nećem dobrom on će imati moju podršku.
Na početku sve je počelo jako loše, da bi bilo još gore. Neko vrijeme pokušao sam mu dati podršku dok nije gorilo pod petama. Tada sam bio prvi pobornik da mu se da otkaz. Bayern je previše zaostajao u Bundesligi i bio je na rubu ispadanja iz Lige Prvaka. Onda se sve okrenulo i 2010 postala je jedna od najuspješnijih godina u Bayernovoj povijeti (meni jedna od najdražih). Van Gaal je ponovno imao moju tvrdoglavu podršku, pa čak i onda kad nije doveo pojačanja. No nažalost brzo su svi, kao i ja shvatili da to neće ići i da van Gaal radi nešto krivo. Ovo sam napisao iz razloga da bi pokazao da sam jednom treneru u jako kratko vrijeme dao dva puta podršku i dva puta sam želio otkaz.
Jupp od mene nikada nije imao onu pravu podršku jer ga nisam „šmekao“ kao trenera. Smetalo mi je to što on nije imao svoj „JA“ tj. da nije bio karizmatičan trener i nije imao neki zanimljivi karakter. Nisam ga vidio kao pravog lidera, no na kraju je zaslužio od mene respekt. No tada u dolaskom Juppa nešto se kod Bayerna ili bolje rečeno njegove okoline mjenja. Rekao bih da navijači i mediji, od Bayerna više „ne žele, već zahtijevaju“ naslov Lige Prvaka. Puno novca se potrošilo i ljudi su se uobrazili. Namirisala se krv 2010 da bi se 2011 enormno podbacilo. Postojao je realan strah da se ta sezona 2010 predstavi kao puka slučajnost. Jupp u prvoj sezoni zbog svega toga sigurno nije bilo lako, a još na to sve rodio se BvB.
I sada dolazimo do prve percepcije. Ako pitam ljude kakav je Jupp bio trener, dobit ću samo hvalospjeve i bajku o najboljoj sezoni u povjesti nogometa. No vrag mi tada neće dati mira i ući ću malo dublje u problem. Postavit ću pitanje, koji je najveći poraz Bayerna u njihovoj povjesti. Odgovor će biti ManU 99 i Chelsea 2012, jer se ljudi teško mogu odlučiti. Što bi značilo da je Jupp doživio jedan od dva najveća poraza Bayerna svih vremena. Da sam vas pitao nešto u vezi Juppa i Bayerna nakon 2012 od svih vas dobio bi negativne odgovore, no nakon 2013, sve se to zaboravlja u vodu. A zašto? Zato što se sad Juppa ne percipira samo kroz tu 2012, nego kroz njegovo cijelo vrijeme u Bayernu i sezona 2013, briše sezonu 2012 – stvar percepcije.
Jose Mourinho jedan je od najboljih ako ne i najbolji trener današnjice. E sad zašto ga se još uvijek takvim smatra i zbog ćega on uživa tu čast da živi na staroj slavi a drugi ne? Ovo što sam napisao je samo moje mišljenje, a sada ću sa nekim činjenicama pokušati objasniti zašto ja to tako smatram. 2010. Mourinho dolazi u Real. Tada su svi rekli da je pravi lisac jer bolje vrijeme nije mogao izabrati. Ronaldo i Kaka su već bili tu, a on si je još nadoštukao momčad sa Ozilom, DI Mariom itd. Čovjeka su doveli da pokori Barcelonu i da ostvari sveti cilj osvoji ligu prvaka i dali su mu novaca kolko mu treba, ako ne i više. U 3 godine vođenja Reala on ništa od toga nije uspio. Osvojio je jedanput Primeru, ali zadnju sezonu otišao je gledajući Barceloni u leđa. Što je postigao : osvojio je jedan kup i jedan nacionalni naslov, 3 puta je ispadao u 1/2 finalu Lige Prvaka. Da li je njegovo vrijeme provedeno u Realu čisto iz rezultatske perspektive bilo uspješno ili je Jose podbacio? Ako se radi o najboljem treneru svijeta ja osobno ne mogu reči da je, a na vama je da krojite svoje mišljenje.
Eto Jose je imao 3 godine u Madridu, napravio je što je napravio i nije izgubio na reputaciji. Pepu je ovo tek prva sezona u Bayernu u kojoj je osvojio prvenstvo i igra 1/2 finale LP-a te finale DFB kupa. Ako ne osvoji Kup i ne prođe Real, biti će ovo za sve katastrofalna sezona. No zapitajmo se zašto se njemu ne daje prava šansa? Kada je Bayern potpisao Guardiolu, moja oćekivanja su bila, dva prvensta i jedna LP i bar jedan KUP kao „sekundarno“ natjecanje. Kada bi on to ostvario njegov period u Bayernu ja bih okarakterizirao uspješnim. No problem ovdje je taj što to vrijeme nije prošlo pa ne mogu gledati iz te percepcije, umjesto toga ostaje mi ona druga kao i svima nama, da ga sudimo samo po jednoj jedinoj sezoni. Sada u ovom trenutku ako Bayern sa trofejima ovdje stane, on će dobiti opravdane kritike, no da bi se ocijenio njegov cjelokupan rad u Bayernu to ćemo tek moči kad Pep otiđe. Zahtjev ne glasi mora se osvojiti tad i tad LP, već jedan put u tri godine. Pogledamo li unazad njegovo vrijeme provedeno u Barci iz sezone u sezonu dobivao je hvalospjeve i kritike, ali na kraju se gledao njegov cjelokupan rad i ta njegova era okarakterizirana je kao najveća u povjesti Barce. Tako bih samo nadodao da smatram da je Pep jedini trener s kojim se Bayern mogao upusititi u nemoguću misiju a to je obrana titule LP. Je li vam moram objašnjavati zašto je nemoguća? Isto tak Pep, a ni ja nismo znali da će se on na kraju sezone naći u takvoj situaciji jer Bayern je tek bio n apola sezone kada se sa njim potpisao ugovor. U mogučnost ostvarenja nemogućeg cilja poćeo sam vjerovati kada je Bayern pobijedio Chelsea u Super Kupu.
Zato kažem postoje različiti načini gledanja, onaj kratkoročni i instant i onda dugoročni i povjesni. Ovdje to ne vrijedi samo za Pepa, pa sam zato gore i naveo primejer van Gaala, Juppa, Josea.
Također sada u 1/2 finalu LP-a imamo 4 trenera koji ove godine igraju za sve. Od tih 4 trenera samo će jedan na kraju sezone ispasti car, ok možda i dva ako se stvari podjele, no ovdje se očito priča o Ligi Prvaka. Što će biti sa ona 3 koja ne uspiju osvojiti Ligu Prvaka? Jel će oni odjedan put postati lošiji i manje vrijedni? Simone je otkriće poput Kloppa, njegovo neuspjeh se neće okarakterizirati tako jer on je trener „najslabijeg“ kluba, dok su preostala 3 na teškim mukama. Što će biti sa Ancelotijem ako ne uzme niti LP niti Primeru? A što tek sa Joseom koji se bruka po EPL protiv malih klubova? No zašto će najveći teret neuspjeha snositi Guardiola i u slučaju neuspjeha bit prozvan „tvrdoglavim neznalcem“? Je li to u redu ili su ljudi već unaprijed zauzeli stav i to je sve stvar njihove percepcije i „duplih standarda“?
Neda mi se više danas....al ima još
KVDM!!!! 