ivan napisao:Nitko ne komentira Hrvatsku?
Gledao sam utakmicu, prije utakmice sam rekao svojim prijateljima kako u ovom slučaju tradicija apsolutno govori protiv nas, baš kao i sa Francuskom i Brazilom što svi znamo zadnjih 30 godina otkako igramo protiv Portugala, Francuske i Brazila. To je za mene veća briga, golemi problem i prepreka jer uvijek govori protiv nas, a neuspješni smo u borbi protiv preokreta toga.
Navijati i uvijek ići s nadom da na taj dan možemo pobijediti i ne vidjeti nikoga osim nas da pobjeđujemo je jedna stvar, ali negativna tradicija koja se jako teško prekida u od 1996. u 3. utakmici Eura do danas je za nas unatoč 4 generacije Hrvatske koje su se izmijenile od tada do danas... nažalost, tradicija je na kraju srce i nadu pobijedila. Ostali smo na samo 1 pobjedi protiv Portugala.
Portugalci su nas ubili, na rubu silovanja je to bilo kako je sve izgledalo u 1. poluvremenu i preživjeli smo s 0:0. Izađemo nakon pola sata američkih sranja, odmorimo se dobrano do razine hlađenja kroz to sranje što nam je u ovakvom scenariju možda i golemi bonus bio, počnemo igrati i to baš igrati ono, preuzmemo igru, stvaramo prilike bez problema, zabijemo nakon 8-12 minuta igre vodeći gol.
Nastavljamo igrati, Portugala nema u tim trenucima, stvaramo nove 1-2 gol-šanse, Diogo Costa brani, mi u tom trenutku idemo probati tu odvratnu tradiciju suzbijati, počinjem vjerovati u nas, promašujemo prilike... za sve to prije u oba dijela obrambeni korneri su nam pola primljenog gola kao i čitav jebeni turnir svaku utakmicu i onda dogodi se hrvač Vlašić koji ne zna plesati s 'partnerom', završe obojica na tlu i skrivi opet glup penal, baš kao i ti korneri i što već ne i koliko već ne zadnjih 2 godine jeftinih golova na turnirima.
Onda zaleđe Cristiana koji zabija onaj gol, to je isto prilika koju bismo spušili da nije bilo i da se ne može dokazati, samo podsjetnik kako ta realizacija se čini lakšom u mojim očima za naše protivnike generalno. Mi i dalje stvaramo prilike, ali u naš problem u zadnjih 8 godina od Rusije do danas je - nemamo svjetsku realizaciju u K.O. fazi, pa i u skupinama kao i na zadnjem Euru. Izmučimo i potrošimo se previše da bismo prošli.
Jebena 3 igrača na centaršut prema Gonçalu Ramosu ne skoče i lik trči da se još namjesti i spakuje nam za 2:1, strava i užas što su Pongračić i Gvardiol radili jer nitko skočio nije, a imaju visinu ko napadač. Katastrofa od jeftine prilike i gola!
Mi svoje šanse redamo i redamo, golman Diogo brani sve i osigurava si bez konkurencije nagradu igrača utakmice(što je on apsolutno i bio).
Mi smo s 2:1 preokretom u tom trenutku u mojoj glavi izgubili utakmicu koju nismo znali dobiti(ne znamo zabiti golove, kroničan problem nedostatka svjetske 9-tke od Šukera, Bokšića, Vlaovića, Cvitanovića, pa i Eduarda prije Martina Taylora). Nismo otišli na 2:0 ili 3:0 i to je bilo za mene gotovo, tradicija će se nastaviti.
Na kraju tehnologija, kosa Matanovića, ona bijela linija lijepo otišla gore i sve otišlo u qrac, a nacija opet o krađi, o reputaciji, ovo-ono, čiste emocije u tom transu... Ne, mi nismo s tim poništenim golom pobjeđivali u zadnjim sekundama utakmice već smo samo opet tjerali 40-ak minuta produžetke da igramo i gomilamo veliki umor za Španjolsku koja je onda svježija iako je šrot opet na SP-u i spremna opet nas guziti jer im baš ležimo za porcije od 3-5 golova na jednoj utakmici, a mi da jurimo njihove velike prednosti.
Pun qrac mi je tih narodnih kompleksa koje si sami non-stop iznova nabijamo i mazohizam uživanja u vlastitoj patnji. Uvijek na iste grablje da bih samom sebi nekad najradije lubanju smrskao.
Pašalić nije uspio glavom spremiti onu loptu u malu mrežu već pored gola i daleko bolje šanse, a Ramos je iz puno gore šanse ispao krvnik nama.
Kovačić 2 šanse iz one prilike ne spremi, Pašalić tu jednu, Matanović svoju, Sučić svoju... previše je to za moje živce već skoro 1 desetljeće da mi kada treba dokrajčiti protivnika, mi uvijek možemo 1:0 ili 0:0 igrati ili juriti velike zaostatke pa tek onda zabiti.
Ne može se tako do titule, nismo mi Grčka 2004. niti imamo jednog igrača gdje će nam FIFA kao prije 4 godine namještati titule kroz penale i ne znam kakva sranja da bi on dobio titulu koja mu nedostaje. Do bronce se nekako provučemo, za sve više moraš kopitima pregaziti svog protivnika ko smrtnog neprijatelja. Mi to nismo uspjeli.
No pozitivno je kako smo se od onog užasa s Engleskom do Portugala iz utakmice u utakmicu dizali i kako je izbornik s postavom, tj. igračima pogodio protiv Gane i Portugala.
Za više nam je trebao jedan Kane/Haaland/Mbappé/Lewandowski u vrhu napada kao i svih zadnjih 26 godina te jedan Olisé ili Hazard prije Real Madrida. Sa svime ostalim možemo da imamo takva 2 svjetska igrača na 2 pozicije, ali bez napadača svjetske klase i jednog brutalnog, kompletnog svjetskog brzanca na krilu ne možemo do onoga što sanjamo.
Bit će bolje kada Gvardiol bude u top formi, Vušković skupio 2 godine iskustva i on bude isto u top formi te ostatak ekipe poput obitelji Sučić. No nakon Perišića se moramo zapitati koji će to igrači biti ozbiljna krila i radili ono što je on radio zadnjih 14 godina.
Baturina je kroz Como otišao lijevo, ali očekujem da će u sredinu na 10-tku nakon Modrića. Prazne prostore nemamo s kime popuniti. Ja sanjam o Segečiću kojem sam htio da bude već na ovom turniru, no nije ga Zlatko Dalić zvao. Marco Pašalič mi je jako drag i njegov sam fan bio prije negoli je u Rijeku stigao, ali fali ipak klase za jedan nivo više te znatno više turba i brzine da barem kompenzira klasu.
width="960"
Priče u raji svanu ko ništa. 
